1.
Umorio sam se od sebe kao žrtve.
Skladište praznih flašica of parfema preraslo je
gomilu promašaja koje sam napravio,
a gigantska olovka sa srcem od kreča
nadrasla je moju običnu potrebu da bilježim
malog sebe.
Umorio sam se od samokažnjavanja, od izvinjavanja
zbog pigmenta kože koji može podnijeti samo mjesečinu,
od mene koji ličim na psa koji ponekad zaurla poput vuka
u kartoteci Biroa za Izbjeglice.
Korice zabranjenih knjiga uselile su se u mene
u formi ostataka hrane
na papirnim tanjirima demonstranata u parku.
Pretvorio sam se u kič,
u slatku nakazu koja više ne sakriva svoj vjenčani prsten
od bodljikave žice.
Postalo me je stid što sam sebi dozvolio
da po mome krvnom pritisku bankarski službenici
naštimavaju brojeve za proizvodnju sirotinje,
što se moja tuga može staviti na vagu i upakovati
u one iste šarene kutijice
koje su ostale neotvorene ispod prošlogodišnje
novogodišnje jelke.
Sam sam kriv što sam u stablo javora urezao ime domovine
koja se potom počela sušiti
i sad skupljam lišćne da bih napunio makar jednu jastučnicu
za moje pretke koji me ne prestaju mititi ampulama svoje krvi.
Leđa su mi se pretvorila u grudi,
niski podrumski plafoni napravili su me grbavim.
Kupujem cipele na odjeljenjima za djecu,
zaboravljam kako to izgleda isprsiti se pred metcima
i kakva je razlika između vojnika i heroja.
Umorio sam se od poruka koje šaljem sam sebi
iz zemalja za koje nikada nisam ni upamtio ime,
iz gradova koji mi naplaćuju porez na velike oči,
sa plaža na kojima iste stare kronjače sa podsmjehom pregaze
novog starca zatrpanog u pjesku.
Nema na tim porukama adrese pošiljaoca,
nema ni imena.
Tek u daljini zvuk kamiona za smeće
koji melje flašice od parfema tako da podsjeća na himnu
tamo, par ulica dalje,
gdje počinje moja tuga.
